Biti ili ne biti s nekim?

Nizu autora koji su svoje dnevničke zapise objavili u ediciji Dnevnik sarajevske nakladničke kuće Buybook (i njezina zagrebačkog ogranka) – među kojima su A. Hemon, L. Bastašić, A. Kaplan, M. Pogačar, O. Savičević Ivančević i dr. – sada se svojom knjigom Noćni portir pridružio pjesnik i romansijer Drago Glamuzina. Kad mu se s prijedlogom za suradnju javio osnivač i urednik te biblioteke Semezdin Mehmedinović, autor kaže da mu se u prvi mah učinilo kako mu pisanje takvog štiva nije blisko jer je pomislio da je posrijedi klasičan oblik dnevnika. A u toj, „klasičnoj“ formi određen je način na koji se u prvom licu izlaganja raspoređuje fabula, s bilježenjem datuma i mjesta zbivanja, pri čemu se autor obvezuje na točnost i vjerodostojnost podataka koje iznosi. Pa se Glamuzina pitao zašto bi čitatelja zanimalo što on radi i kako provodi dane, a i njemu bi bilo dosadno pisati takav tekst. No kad je pogledao Kaplanov dnevnik i neke druge knjige iz te edicije, vidio je da da tu ima mjesta i za njega – „za istraživanje forme i prekoračivanje granica žanra“, samo bi temi trebalo prići na drugi način.

Izd. Buybook, Sarajevo, Zagreb, 2024.

Premda nikada dotad nije pisao dnevničku prozu, Glamuzina nije bio bez ikakva iskustva kad je riječ o toj književnoj vrsti: dok je u mlađim danima radio u Profilu, uređivao je biblioteku Biografije i dnevnici i vidio da je to „vrlo raznorodna forma“. Shvatio je kako je golema razlika između dnevnika koje su autori pisali samo za sebe, s nakanom da ih nikad ne objave (npr. Kafka), i onih koje je autor pisao ili kasnije priređivao za objavu (Krleža). Glamuzina u svom Noćnom portiru na više mjesta govori o poetici dnevnika (u knjizi je inače snažno izražena autoreferencijalna dimenzija) preplećući svoja razmišljanja s idejama svojih prijatelja o Noćnom portiru, a ključnim problemom smatra žanrovsku zakonitost da sve što se u dnevničkom zapisu opiše mora biti istinito (ali da se istinitost ne odnosi na istinu teksta, nego na životnu istinu). S tim u vezi na jednome mjestu u svojim zapisima autor podsjeća na paradoks o kojem govori Max Frisch u svom Dnevniku, gdje kaže da – kada govorimo o ispovjednoj književnosti, odnosno krajnjoj iskrenosti prema samom sebi – najviše mogućnosti pruža roman s pripovjedačem u trećem licu, nešto manje roman s pripovjedačem u prvom licu, a dnevnik je u tom poretku na kraju, s mizernim potencijalom.

Glamuzina je svoj dnevnik pisao u zimu i proljeće 2022. godine; početak rada na tekstu otkriva neke autorove dvojbe i važne odluke o tematskoj podlozi Noćnog portira i načelima njegova oblikovanja, među kojima su ključna ona koja se odnose na „istraživanje forme“ i „prekoračivanje granica žanra“: „Zasad znam da će to biti umorni zapisi, jer ću ih pisati noću, od tri do šest ujutro [otuda naslov knjizi! S. P.], nakon što sam pročitao i napisao sve što sam morao za posao. (…) Ti će se zapisi naslanjati na knjige koje čitam, ali tako da od njih idem k sebi, onom što se meni dogodilo, i što mi se događa. Još nisam siguran koje ću događaje izabrati iz mog dnevnog života, da li samo one koji su na kraju dana najživlji u meni, bez obzira na to o čemu je riječ, ili ću se držati jednog skupa tema i zbivanja. Ili ću možda ipak najviše pisati o ženi koja odnedavno spava sa mnom. Možda se na kraju sve pretvori u roman o pokušaju da ponovno budem s nekim.“

Vrlo brzo čitatelju postaje jasno da je u citiranom ulomku već uglavnom razrađena narativna strategija knjige, a u jednom ponoćnom razgovoru s „prijateljem piscem“ autor izlaže ideju o „provodnoj narativnoj niti koja bi se protezala kroz cijeli rukopis i o koju bi se kačili ostali fragmenti, nešto nalik na priču koju bi čitatelji pratili kroz tekst koji ima formu dnevnika“. To je, vjerojatno, najvažnija ključna autorova odluka – uvođenje u tekst „žene koja odnedavno spava sa mnom“ – provodna narativna nit, pokretačka energija knjige i u isto vrijeme tempirana bomba koja se može oglasiti svaki čas i izazvati neslućene posljedice. Budući da je dnevnik kao književna vrsta blisko vezan uz autobiografsku građu, autor u jednom intervjuu kaže kako je zaključio da će mu od dnevničke vjernosti istini važnija biti vjernost tekstu, odnosno da će „životni materijal i nadopisivati i prekrajati ako to tekst traži, čime sam ga već u startu malo pomaknuo prema fikciji“. To jest – bliže romanu.

I doista, u Noćnom portiru lako je uočiti da nema nekih normativnih elemenata književne vrste kao što su datiranje i oznaka mjesta zapisa, a autor u intervjuima priznaje da u nekim situacijama ciljano daje prednost fikciji, a ne istini, te kaže da je pošao od toga da piše „roman u formi dnevnika“. S druge strane, tekst ima nosivu (ljubavnu) priču, snažnu (višeznačnu) završnu metaforu i otvoren kraj te dva tematska skupa – „roditeljski“, u kojem opisuje odnos s kćeri i sinom, i „poslovni“, koji se odnosi na autorove radne obveze u izdavačkom poduzeću u kojem je glavni urednik. Ta dva tematska skupa pružaju uvjerljiv kontekst provodnoj priči, od kojih onaj roditeljski, intimniji, vuče prema romanu, a poslovni prema dnevničkoj zbilji. Ovaj potonji pružio je piscu mogućnost da iznese neke komentare o stranim knjigama koje je uređivao, zanimljive detalje iz domaćega književnog života te da ustvrdi da se Noćni portir naslanja na njegove romane.

Noćni portir suvereno je opravdao prekoračivanje granica žanra, a Bojanu Hadžihaliloviću čestitka na sjajnom dizajnu edicije.